O festivalu

          Uske, kamene kale i kuntrade, volte obrasle bršljanom i šarenim cvijećem, sitne terase priljubljene jedna uz drugu kojima se ljeti rašire veseli suncobrani, kućice koje zimi najčešće utonu u tišinu i mrak da bi pod blistavim ljetnim nebom naglo oživjele. To je jedna od slika prvog mjesta na koje nailazite prelaskom Krčkog mosta, slika Omišlja koji ponosno stoji nad zaljevom poput stražara i čuva svoje more, blistavo i s čipkastom pjenom koja okružuje barčice i jedrilice u rastućoj marini  zaštićene vale.

         Omišalj, to drevno primorsko mjesto gdje su ljudi, poput svih otočana, odrasli na tvrdom, slanom kamenu i težačkoj zemlji, uz ribarske mreže i žuljevite ruke, čuva svoju bogatu povijest i glagoljanje. Uporno i s velikom strašću i danas. Mnogo je onih koji su se zbog teškog života otisnuli nekih davnih godina s ovih obala, najčešće u Ameriku, ali kojima su korijeni ostali duboko u ovom našem otočnom kamenu. I uvijek se vraćaju. Udahnuti slani morski zrak, osjetiti snagu bure, milovanje mora i čistu toplinu sunca. Prošetati mrežom omišljanskih uličica koje sve uvijek vode do srca mjesta, omišljanske Place i crkve, mjesta gdje život počinje i završava, mjesta gdje se i danas, na ljetni blagdan Vele gospe, diže bandira i gdje odjekuju zvuci sopila i vrte se u narodnim plesovima sve generacije Omišljana na Stomorini. A sve se to odvija pod vječnim pogledom župne crkve, najvrijednijeg kulturno-povijesnog spomenika Omišlja, na kojemu je ugrađena rozeta iz 15. stoljeća nad ulazom u crkvu, koju je pokojni akademik, Branko Fučić, nazvao Omišjanska ruža.

            Sopnja i kanat dio su života i povijesti ovoga kraja. Često se, u ljetnim noćima, pod nekom kamenitom voltom, može čuti skladno sazvučje glasova, složenih u nekoj poznatoj klapskoj pjesmi koja krene spontano, pod zvjezdanom nebeskom kapom, uz pratnju zrikavaca, u tišini tople ljetne noći. I upravo su ti noćni zapjevi potaknuli ideju da Omišalj, na svojoj Placi, otvori prostor Festivalu klapa ” Omišljanska rozeta”.

Glagoljaško pučko crkveno pjevanje praishodište je pojedinačnog i zborskog pjevanja na ovim našim prostorima. Pretpostaka je da se glagoljaško pjevanje pojavilo na kraju IX. i početku X. stoljeća u bizantskoj Dalmaciji (primorskoj Hrvatskoj), te da se od početka posebno njegovalo u benediktinskim glagoljaškim samostanima. Zemljopisno, glagoljaškog pjevanja obuhvaća Istru,otoke (Krk, Cres, Lošinj, Rab, Pag) zaleđe Kvarnera, Dalmaciju (s otocima Hvar, Korčula, Brač, Šolta, Vis) do Dubrovnika i Kotora, kao i zaleđe Splita, Zadra, Šibenika, kao i ona područja koja Hrvati naseljavaju, u domovini i iseljeništvu.

           Prvi zapis o glazbi potječe iz 1177. kada su papi Aleksandru III. pri posjeti Zadru pjevali laudibus i canticis “in eorum sclavica lingua”. Pismo pape Innocenta III. 1198. svjedoči o grčkom i slavenskom jeziku kod pjevane liturgije. „Pučki napjevi na narodnom jeziku stoljećima su se pjevali u rimokatoličkim crkvama hrvatskih krajeva na jadranskoj obali. Prenosili su se usmenom predajom s koljena na koljeno sve do danas kada svjedočimo gašenju te neprekinute baštine koja se sada može naći u vrlo malo mjesta (npr. u Omišlju), ponegdje samo u nekim segmentima (npr. Večernja).“, konstatacija koja je sa internetskih stranica Staroslavenskog instituta u Zagrebu. Klapsko pjevanje na otoku Krku obilježeno je kroz gotovo četiri desetljeća, i to najprije djelovanjem Kape KRK – Krk,  a zatim razdvajanjem iste na dvije, i Klape Krk – Omišalj. U posljednjem desetljeću na otoku Krku djeluju i klape Rašketa, Kaštadi, Zvonimir i ženska klapa Mažurana.

Na Placi, u staroj jezgri, koja se na hridi izdiže iznad mora i svjedoči kontinuitetu żivota ovdje od prapovijesti, pravo je mjesto za uprizorenje Festivala koji teži iskonskome. I zato treba sve one samozatajne notne bilježnice noćnoga neba osvijetliti raspjevanim festivalom koji želi postati tradicionalni događaj najromantičnijeg otočnog mjesta, Omišlja, u kojemu se na bogatoj podlozi povijesti stvara nova glazbena priča, FESTIVAL KLAPA “OMIŠLJANSKA ROZETA”.